Ti si nova opasna klasa

Nemaš posao? Ne vidiš baš neku perspektivu da ga nađeš, čak i ako jednom najzad procediš sebe kroz taj fakultet? A i ako imaš radno mesto, to je šank u kafiću ili kladži ili šalter od trafike? Eventualno  nešto divlje kao što je lepljenje nalepnica ili rad u kol centru?

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Jedini rad koji priznajem u kol centru[/typography]

Sve više ljudi tvojih godina, a bogami i starijih, ima ovaj isti problem. I to ne samo u Srbiji, nego širom „razvijenog“ sveta (čitaj: belog plus japanskog). Nismo baš otkrili novu kvantnu česticu kada kažemo da je nezaposlenost, naročito kod mladih, na tolikom nivou da je mogla da rašrafi bulju čak i SNS-u na izborima kada bi bila stranka. I to ne samo u Srbiji, nego širom razvijenog blablabla. Samo što su svi koji bi trebalo da urade nešto po tom pitanju izgleda zauzeti grejanjem šaka u sopstvenom dupetu.  Doduše, realno, nije da može mnogo šta da se uradi, jer jedini lek bi bila narodna medicina – kuka uz aplikaciju motike direktno na ranu, ali o tome nešto kasnije, za sada vidi pod Takšim i Majdan o tome kolike su šanse za uspeh takve terapije. Za početak, kao što nas uči Sun Cuovo „Umeće ratovanja“ i Vojvodino „Smežurano kengurovo mudo Kevin Parker“, dobro je makar poznavati neprijatelja, a u ovom slučaju to znači situaciju u kojoj se nalaziš i kako je do nje došlo.

Nije da je omladina nešto naročito gluplja nego što je omladina vazda bila. Čak je i informisanija i ume da poveže stvari, i to ne samo u Srbiji nego dobro aukurac više, jasno vam je. Zbog toga je jasno da nisu glupi, da pišu više nego ikada i da, što bi se reklo, mnogi umeju jasno da artikulišu svoj doživljaj sranja u kome se nalaze. Evo i na Tarzaniji su nešto zaređali tekstovi koji su u suštini baš o tom bespuću u koje se pretvorilo tržište rada (inače, koji grozan aušvic izraz, „tržište rada“, znači da je ono što radimo za nekoga samo roba, predmet, nije ljudsko). Gledajući presek našeg čitalaštva, to je to, tu smo svi – govna studentska i mladi ljudi koji pokušavaju da nekako zarade kintu da ne moraju kao klošari da piju vodu iz prazne limenke Karlsberga, a nisu u fazonu da to rade iz hipsterskih pobuda.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Poređenje sponzorisao Karlsberg[/typography]

Previše posto mladih je u kanalu ne zato što su glupi, lenji ili nesposobni, ili bar ne samo zato, nego pre svega zato što su im šanse svedene na minimum, a kvota na to da će se izvući se penje u dvocifrene brojeve. Ti si klinac sveže pobegao sa časa iz MOC-a sa 50 kinti od užine, tiketom na Čelzi u gostima i bolnim nedostatkom iskustva da kuća uvek dobija, osim ako nisi glava ili lobanja, pa je kuća tvoja. To jest, ako pripadaš jedinoj pravoj vladajućoj klasi danas, klasi posednika sredstava proizvodnje, koji se nazivaju još i kapitalisti.

Ako nešto znaš o političkoj filozofiji sad ti se možda upalila crvena lampica, kapiraš hehe, crvena jer ovo su termini levice. I pre nego što zapeniš ARIELE KOMUNJARO ELDEPEOVSKA IDI GRLI GROB JOVA KAPIČIĆA stani malo – da oslušneš muziku sfera koja se prostire iz mojih testisa i peva ti o bolu koji dotični testisi osećaju za to šta većina u Srbiji misli o socijalizmu i komunizmu, jer većina ljudi prosto nema pojma o tome šta su koji kurac tačno socijalizam ili komunizam. Ali da ne ulazim sada u to. Činjenica je da su odnosi vlasništva nad sredstvima proizvodnje ključna stvar koja definiše odnose moći u društvu, i to je tako bez obzira na ideološki okvir iz kojega im pristupaš. Ja im pristupam s leva još od kad sam čuo Irreplaceable od Bijonse i tako ću do kraja života.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]TU D LEFT TU D LEFT[/typography]

Dakle, ako nisi kapitalna glava, onda si (nekad bio) proletarijat. Posle si mogao da budeš i nekakva „srednja klasa“ (a i to jebote koji marvenski izraz iz feudalnog doba, kao srednja kategorija mesa, nije biftek al nisu ni crevca, Staljin nas nije ubijao dovoljno, majke mi). Ali danas, zahvaljujući pre svega kapitalizmu toliko razgranatom da je postao totalitaran, tj. prožima i definiše sve aspekte društva, zahvaljujući radu koji se našao na „tržištu“ jer svi pristajemo da igramo igru i zadovoljni smo time da mrzimo igrače, tajkune, menadžere, šefove smene, umesto da preispitujemo fundament i kažemo  „A jel to mora baš tako?“, uspeli smo da postanemo nova klasa – prekarijat.

Prekarijat je nova reč, a i relativno nova pojava, jer kapitalizam nije ovoliko neometano divljao do pre dvadesetak godina rastačući teško osvojena prava radnika tj. onih koji ne pripadaju klasi posednika – dok je bilo moćnog Sovjetskog Saveza da uteruje nervozu u kosti „zapadnih demokratija“ Tupoljevima sa hidrogenskim bombama. Definisao ga je 2011. britanski ekonomski teoretičar Gaj Stending u knjizi „Prekarijat: nova opasna klasa“  i probio se čak i do nas, kao što vidiš, sasvim solidno brzo. Ne baš Roben, ali definitivno neki Falkao.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Polako, ja sam ipak Lakanovac pre svega.[/typography]

Zašto Stending kaže da je prekarijat „opasna“ klasa? Zato što ga, brate, ima sve više sa tendencijom da taj mehur prsne gore nego Vulin kad ne popije barbiturat. Prekarijat su svi oni koji nemaju finansijsku sigurnost jer su ili nezaposleni i “nekvalifikovani” pa moraju da rade na povremenim ili privremenim ili nezahtevnim i loše plaćenim poslovima gde potpisuješ blanko otkaz ili nikad ni ne potpišeš ništa – ma, svi oni koji rade nešto što ih ne ispunjava, pa čak i ako su fakultetski obrazovani ili samozajebani tj. samozaposleni. Ne znam za tebe, ali meni ovo zvuči kao prozivka na početku časa u mojoj osnovnoj, skoro cela ekipa iz kraja je pokrivena, osim onih što su pobegli sa časa. Ti su završili ili sa iglom u veni i ravnim EKG-om uz saundtrek EKV-a ili su uleteli u šemu i sad su za volanom bemvea.

Prekarijat je naročito u Srbiji normalna stvar, jer mu pripadaju svi nezaposleni, kao i 90% onih koji ne rade u državnoj službi, što je fazon skoro 3 miliona ljudi. Ne čudi da je prekarijat kod nas tako dobro rodio, jer on nastaje pre svega kao posledica države koja neće duradi ništa da nametne pravila igre kojima bi štitila narod – jer je glupa, nesposobna ili korumpirana. Da, ovo kad se sabere pokriva otprilike sve države na svetu, što se zove globalizacija. Ali Srbija je jedan od svetskih lidera u sve tri discipline, po svim kriterijumima.  Stending pravilno kapira da je globalizacija u stvari donela ukidanje, deregulaciju, a ne neko zavođenje reda i ista pravila za sve, što inače tvrde da bi nam prodali globalizaciju kao do jaja stvar.

Prekarijat postajemo kada prihvatimo da poslodavci postavljaju pravila igre: postajemo „precarious“ tj. nesigurni proletarijat, ljudi koji žive u stanju stalne nesigurnosti, nestabilnosti i nepredvidivosti jer su samo roba na „tržištu rada“. Potrošna roba. A  rad je valjda ono što „tvori“ čoveka – mada bi se i tome moglo diskutovati, čak bih rekao da je to jedna od osnovnih pravila „igre“ koje bi trebalo razjebati, ali je stanje svesti homo sapiensa mahom trenutno takvo, kada te neko pita „šta si“, ti kažeš šta radiš. Kada osećaš da to što radiš nije ono što te definiše, jer lepljenje etiketa u magacinu može da duhovno definiše samo štićenika doma za ometene u razvoju, onda je normalno da postaneš otuđen od tog rada, što je marksistički način da se kaže da te lepo boli kurac ne samo za firmu i gazdu, nego i za to da posao uradiš dobro.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Care, kako si zalepio tu etiketu, primi bonus u vidu Oksane i Oleksandre![/typography]

Tu dolazimo do momenta samosjebavanja: igra ti uništi ono što te čini čovekom i onda nemaš motiv da budeš bolji čovek. Ako si zaposlen – ili psuješ šefu kevu ili gledaš kako da uhvatiš krivinu. Ako nisi zaposlen – psuješ državu zato što nemaš posao. Ako si “frilenser” – nek ti je Ktulu u pomoći. Tako prekarijat znači i da nemaš izlaz ili što bi rekli nrdovi, nema socijalne mobilnosti. Zakucan si tu gde si, navukli su te do kraja i nema teorije da nekako postaneš nezavisan. Ali nije to najgore.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Ovo. Ovo je najgore.[/typography]

Prekarijat je opasan jer kada nemaš šta da radiš niti ti sistem pruža priliku da se izraziš, možeš samo da se okreneš repovanju (rok  je za rođene pre 1989, odjebi), gudri ili kriminalu. Oni koji nisu sposobni za nešto od ta tri, postaju pravi botovi – Stending ih definiše kao bezlične podanike, oni nisu ni građani jer ne glasaju, ne organizuju se, oni su neprepoznatljivo meso, ružičasta sluz za čiken meknagatse i sojlent grin. Njih boli kurac kako je tebi, iako si i ti jedan od njih. A svima vam je loše. I zato ste ljuti.

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]I zato Pariz…[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]London…[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Istanbul…[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Kairo…[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Kijev…[/typography]

[typography font=”Cantarell” size=”14″ size_format=”px”]Tuzla…[/typography]

Sva ova razularena omladina iz toliko različitih zemalja ima zajedničko nešto mnogo jače od ljubavi prema dobroj vusprini i prezira za pičke što uzimaju Barselonu u PES-u: potrebu da aktuelizuju nemoć koju osećaju jer se nalaze u poziciji prekarijata. Sva ta nesigurnost koja vapije za bilo kakvim osećajem kontrole nad svojom sudbinom ne samo da hrani pijavice i gnjide kao što su Vidovita Zorka i državna lutrija, nego je pogubna po tkivo društva, jer sjebava priliku da prekarijat oseti ono što se zove solidarnost. Kad je čovek siroma i ne vidi kako to da promeni, a kad pri tom ni ne zna šta je, jal student, jal radnik u kol centru, jal bloger, jal balegar, ne može ni da vidi neku zajednicu kojoj bi pripadao… Paradoksalno, jer u stvari pripada najvećoj zajednici u društvu, gledano baš kroz prizmu kapitalizma, kroz koji inače taj isti nesretnik definiše svoj doživljaj društvene stvarnosti. Zato prekarijat može da kolektivno deluje samo kroz izlive gneva, kroz nerede i pravljenje sranja na ulici, jer nema nikakvu instituciju koja bi govorila u njegovo ime, niti ima kolektivno pamćenje, koje je efektno ubijeno, ne opštedostupnom gudrovinom, nego samom situacijom u kojoj je svaki pojedinac ugrožena životinja. Pripadnik prekarijata se ne okreće svojoj klasi da bi dobio dozu kolektivizma tj. čopora, koja svakom od nas majmuna treba – nego se okreće onome što mu je dato rođenjem: Srbiji, Žarkovu, Borči, Detelinari, Grobarima, Invalidima, starosedeocima, ne-Kosovarima, dopiši svoje.

A sve je to nebitno. Jer nećeš živeti bolje ako si veći Žarkovac ili veći Srbin ili najveći Srbin (iz Republike Srpske). Dobro, možda hoćeš ako si veći Grobar, pa uletiš u šemu s Kimijem za obezbeđenje stadiona i bonus dilovanje horsa po Voždovcu. Jedini siguran način da poboljšaš svoju kanal situaciju je da skapiraš ko si i gde ti je dodeljeno mesto  – pa se okreneš za pomoć drugima koji su u istim govnima. To je pravo zajedništvo, a ne ono što ti sitna fašisturija koja nema mentalnih kapaciteta ni da shvati da je sitna fašisturija podmeće smeštajući zajedništvo u kontekst “nacionalnog”: pogledaš okolo s kim imaš najviše zajedničkog, a onda uzmete malo da se organizujete, izvadite kitu i nametnete svoju politiku da malo promenite mesto.  Mene više zabole, ja sam već duboko u igri. Ali, znaću ako ne krenete uskoro. Osetićemo to svi.