Šizofreni dijalozi: Blajnd dejt

– Ne mogu da verujem, konačno.

– Ni ja, evo sva drhtim, izvini, ali baš sam uzbuđena.

– Haha, blesava si, moram da prekinem ovu zbunjenost tako što ću te zagrliti. Jebote, kako je sve lakše preko neta, ovako se čovek samo zbuni.

– Meni pričaš, kad sam te videla da prilaziš stanici, noge su mi se odsekle od uzbuđenja. Dva meseca celodnevnog dopisivanja i konačno kontakt uživo. Uh, prošao je onaj prvi momenat straha, isti si ko na slikama, isti glas, stas… sad možemo šta hoćeš.

– A ti si i dalje dvosmislena kao i virtualno.

– Hahaha, manijače, postideću se.

– Ok, biću fin… bar dok smo na javnom mestu. Ajmo na gradski.

– Uf, bre, bila sam ovde jednom na ekskurziji u petom osnovne, ničega se ne sećam.

– Ništa se ne brini, sve što treba ću ja da ti pokažem, pa imamo tri dana.

– Zar ti ne reče da će biti toliko strasti među nama da slike tvog grada mogu da guglam ako me zanima kako šta izgleda, jer iz kuće nećemo izlaziti, m, dečko?

– Hahah, ne vuci se me sad za jezik, viš da ima ljudi okolo ko petog oktobra, strpi se dok te ne privedem gajbi pa ćeš da vidiš strast.

********

– Nisi normalan, u trenutku sam pomislila da ćeš da me kresneš pred celim busom, stvarno si blesav.

–  Ma ko mi kaže, jedva si čekala da se malo popuni autobus, da mi okreneš leđa i nonšalatno se naguziš preko sedišta gde je bio onaj s cegerima s pijace. Jadan čovek, i ne sluti kakva se bludnica motala oko njega. Baj d vej, ovo je moj ulaz, dobro mi došla, devojko, ne ustručavaj se, ne izuvaj se, a sa odećom već budi fleksibilnija, da se tako duhovito izrazim.

– Polako s tom duhovitošću, znaš da padam na nju.

– Znam, zato je obilato i koristim.

– Dušmane.

 ********

– Ah… jebote. JEBOTE! Što bi rekao Majkl Daglas: „Ovo je bila jebačina veka!“

– Uf, jeste da nisam plava kao Šeron, niti pišem kao Ketrin Tramel a još manje želim šiljkom da ti proburazim srce… ali potpuno se slažem sa tvojom konstatacijom. Je l glupo da kažem da me zabole kako izgleda grad, da mi se jebe za znamenitosti i kulturno istorijske spomenike, već da me zanima nepatvoreni seks, strast i razmena emocija i telesnih izlučevina? Bože, ne verujem da sam ovo rekla.

Možda i za nijansu bolje.

– Pre nego što ti kažem da ovo što si sad rekla treba da bude prevedeno na sve svetske jezike i ubačeno u knjige sa riznicama mudrosti zajedno sa mislima Konfučija, Sartra i Krišnamurtija, moram da konstatujem da krivina tvojih bedara garantovano ima čisto sferični oblik i prema tome nedvosmisleno stavlja tvoju zgodnoću na sam pijedestal… jesam li ti rekao da se palim na inteligenciju a da me lepota obara s nogu? Kad se to dvoje upari, dioživljavam sinergetsko stanje nirvane i padam u trans. Kao što mi se sad dešava.

– Jebote, gde si bio sve ove godine! Ti si nestvaran. Zašto mi to radiš, poludeću, zaljubiću se, boleće, proći će… ma neće proći, aaaaa. Baš me briga, uzmi me, jebi me, radi sa mnom šta oćeš, siluj me, povredi me, rasklopi pa sastavi, prodaj na pijaci, urami na zid…

– Šššššš…

********

– Kakva dva dana, ja ne verujem šta se dešava, život mi se okrenuo za 180 stepeni i sad treba da se vratim kući. Kako, zašto, hoću li moći? A moram jebiga.

– Znam, i ja sam više nego navikao na tebe, al nemoj da brineš, pa nismo preko sveta, viđaćemo se što češće, tu su ove moderne virtualne komunikacije. Ma biće kul. Nego, šta kažeš za jedan brzinski, ispraćajni kviki.

– Ko bi odbio takav predlog.

– E al mislio sam da te malo vežem, šta kažeš, a?

– Aaaaaa, ne radi mi to, poželeću da me ne pustiš da odem.

– Samo se opusti. Taaako, sad me sačekaj tu, odma dođem.

– S kim pričaš to i šta sad puštaš muziku? Dolazi ovamo ili ću da pokidam ovo čime si me vezao, napaljena sam do krajnjih granica. Izvini, šta će ti nož, reko si da ćemo vezani.

– Znaš kad sam ti pričao da sam latentno šizofren?

– Znam, al kakve sad to veze ima? Što si se uozbiljio?

– Sad sam pričao sa mojim alter-egom. Ovu pesmu uvek slušam posle razgovora s njim. Malo sam se posavetovao s njim i prelomio. Neću da te lažem, zaista, ubiću te.

 

– Haha, ok, ne znam što i u ovim trenucima pokušavaš da budeš duhovit, ali ide ti, priznajem. Šarmantan si sa tim nožem, to ti sigurno niko nikad nije rekao.

– Zapravo jeste. Nekoliko njih, praktično imam deja vu uvek u ovakvim situacijama.

– E aj batali sad to, dođi ovamo da me još jednom odvališ od kurca, bre!

– Haha, uvek ista priča, nijedna ne kapira ozbiljnost situacije.

– O kome pričaš jebeno, počinješ da me nerviraš sad?

– Znam, zajebano je kad očekuješ jedno a dobiješ drugo. Pre nego što te ubijem, moram da ti obrazložim zašto to moram da uradim. Znaš i sama da je čovek sebično biće koje baš sve u životu radi zbog sebe. I ti i ja smo isti, želimo da budemo voljeni i ne želimo da budemo povređeni. Problem je što ovi uslovi često budu suprotstavljeni i nemogući za ostvarivanje jer kad-tad neko počne da pati, kad-tad neko prestane da bude zaljubljen, da voli, da oseća nešto i uvek ispadne sranje. Statistika ne laže, svaka veza se okonča u dogledno vreme, 1 posto pređe u brak, a u braku moraju da dođu govna, meda ima samo s vrha čabra. Dakle, nečija patnja je neminovna, zašto ja sad da gledam u pasulj i da pretpostavljam ko će od nas dvoje prvi da se ohladi i batali sve ovo? Ne treba mi to u životu. Stoga, žao mi je, divna si osoba, lepa, pametna, zanimljiva, ali izvini, više volim sebe.

– Ti si lud, jebeno si lud, odveži me, pusti me, vriš… mmmmm… mmm.

– Ne pokušavaj, ako sam za nešto talenat u životu, to je da vežem jak čvor, odatle se Hudini ne bi izvukao. Krpa će biti dovoljna da te ne čuju komšije. E da, čisto ako i dalje makar malo misliš da je ovo zajebancija, da ti pokažem svoju ličnu kartu, sori, ne zovem se kako sam rekao, imam lažni nalog na fejsu, ovo čak i nije kraj grada u kom sam ti rekao da živim, adresa je skroz leva.

– Mmmmm…mmmm!

– Aham, i na to sam mislio. Iseckaću te na komade i staviti u zamrzivač. Verovatno si se čudila šta će jednom samcu sandučar od 400 litara a u frižideru mu stoji tegla ajvara i 100 grama čvaraka. Pošto voliš film Sneč kao i ja, kapiram da znaš kako će tvoji posmrtni ostaci da završe. Svinjska želudačna kiselina može da rastopi karburator a kamoli čovekovu butnu kost, prokleto neverovatno. Sreća pa mi deda živi na kraju grada, par dana ću da te raznosim deo po deo i nestaćeš, jebiga. E da, mnogo brate foliraš u seksu, nemoguće je da svršavaš onoliko. Mislim, nije da jebem loše, al brate ti imaš konstantni epi napad. Preterala si s glumom. I tako… dosta priče, vreme je da se radi. Umri, draga moja.

Samo iz drugih poriva

*********

– Bili smo dobri, verni moj druže.

– Kao i uvek. Zovi kad ti ponovo zatrebam. Pusti pesmu.

*KRAJ*

Tagovi:

dijalog